Možda bi upravo ova sjetna majčinska jadikovka stamene Crmničanke, mogla da bude i početno slovo priče o braći Vukmanović, starijem Luki, profesoru teologije, doktoru teoloških nauka, velikom humanisti, vrsnom intelektualcu koji je govorio nekoliko svjetskih jezika, antimarksisti i potvrđenom partioti, i njegovom pet godina mlađem bratu Svetozaru, poznatijem pod revolucionarnim imenom Tempo, zakletom i ubijeđenom marksisti – komunisti i revolucionaru bez uzmaka.
Priče o braći koja već sedamdeset godina slove kao paradigma porodičnih drama i bratskih raskola, koje donosi rat, koje je naročito donio Drugi svjetski rat i sukobi ideologija; priče o raskolima kakvi su, izgleda, neminovni na svim velikim istorijskim razmeđima, primjera čije pominjanje, nažalost, i danas ima i te kako smisla, jer oni koji sada podjaruju sukobe, diobe i raskole očigledno ništa nijesu naučili iz prošlosti ili su zaboravili kud sve to vodi.
U uglednoj i naoko srećnoj porodici Nikole i Marije Vukmanović, u kući koju je ispunjavala radost četvoro djece, tri sina i ćerka, nesreća se prvi put rasprtila još 1927. godine kada je umro najstariji, tada dvadesettrogodišnji sin Đuro, a nedugo za njim i otac Nikola i njegova devetnaestogodišnja mezimica Milica. Tri smrti za dvije godine!
Glava porodice je, tako, postala majka Marija čija se riječ čula i poštovala, ne samo u kući. Po njenoj želji stariji sin Luka je završio bogosloviju, zapopio se i vratio da službuje u rodnoj Crmnici da bi joj pomogao da školuje mlađeg sina Svetozara. Pop Luka se ubrzo i oženio sa Draginjom – Dragom Lopičić iz Riječke nahije i sa njom dobio dva sina i dvije ćerke, ali i nastavio vanredno da studira bogosloviju.
I ne samo što je do Drugog svjetskog rata završio bogosloviju nego je 1940. godine i doktorirao na temi „Materijalističko i hrišćansko shvatanje istorije” i postao jedan od najučenijih, najobrazovanijih i najumnijih sveštenika, ne samo u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj nego i u istoriji cjelokupne Srpske pravoslavne crkve.
Kao antimarksista i ubijeđeni kritičar materijalističkog učenja, za razliku od braće, i starijeg Đura i mlađeg Svetozara, ostao je izvan revolucionarnih tokova, pa i ustaničkih zanosa 1941. godine.
Životni put njegovog mlađeg brata je, međutim, krenuo sasvim suprotnim kolosijekom – Svetozar Vukmanović Temo je, kao već prekaljeni predratni komunista, postao jedan od vođa ustanka protiv naci-fašizma i neumorni, neustrašivi i izuzetno vješti i spretni organizator narodnooslobodilačke borbe. Krenuo je iz Bosne i Hercegovine, gdje je bio komandant Glavnog štaba ustaničkih snaga, da bi se potom, po zadatku Partije i Tita lično, samo on zna kako, preko Beograda prebacio i našao u južnoj Srbiji da i tamo raspali već prilično utihlu ustaničku vatru.
Tempovo ime će se potom pročuti i slaviti u redovima antifašista i slobodara, ne samo u južnoj Srbiji, nego i u Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj, gdje je gotovo tri godine, odsječen od vrhovne komande Narodnooslobodilačke vojske, sam raspirivao ustanički revolucionarni plamen i širio otpor prema okupatoru i njegovim pomagačima. Za sve to vrijeme je bio potpuno odsječen i od svoje porodice i nije ništa znao ni o majci, ni o bratu Luki i njegovoj porodici.
Sjutra: VJEROVAO SAM
DA JE IZDAJNIK
Piše: Budo SIMONOVIĆ